Unutrašnje pravo u međunarodnoj investicionoj arbitraži - zaboravljeni i zapostavljeni izvor prava

Abstract

Unutrašnje pravo je samo po sebi vrlo važan izvor za rešavanje međunarodnih investicionih sporova: sporovi u toj oblasti najčešće nastaju iz privatnopravnih ili privrednopravnih ugovora za koje je, po pravilu, merodavno unutrašnje pravo. Brojna pitanja koja se javljaju u sporu mogu biti posledica primene unutrašnjeg prava, tako da je ocena tog prava gotovo neizbežna. Nadalje, osnovni izvori prava međunarodne investicione arbitraže ne isključuju primenu unutrašnjeg prava kao merodavnog, a ponekad, kao u slučaju IKSID konvencije i većine međunarodnih dvostranih ugovora o zaštiti stranih ulaganja, izričito i nalažu njegovu primenu. Uprkos takvom pravnom okviru u kojem se javljaju sporovi između stranih ulagača i država domaćina, međunarodni arbitri u investicionoj arbitraži vrlo retko primenjuju pravila unutrašnjeg prava. Cilj ovog rada je da ukaže na fenomen retke primene unutrašnjeg prava u kontekstu u kojem je njegova primena očekivana, propisana i poželjna. Autorke ovog rada ukazuju na različite tehnike koje koriste međunarodni arbitri da bi izbegli primenu unutrašnjeg prava: postojanje razlika između međunarodnog i unutrašnjeg prava u takvoj meri da je isključena primena unutrašnjeg prava, izbegavanje primene doktrina presuđene stvari i litispendencije, izbegavanje primene uslova koji se odnosi na lokalne pravne lekove i druge. Razlozi za takav pristup međunarodnih arbitara su višestruki i posebno su obrađeni u radu: način izbora arbitara i sastav kolegijuma međunarodnih arbitara; činjenica da su zemlje u razvoju najčešće tužene i da se izbegava primena relativno nepoznatog unutrašnjegprava; tendencija da se međunarodno pravo u konkretnom sporu odredi kao merodavno i poseban oblik raspodele moći nametanjem primene međunarodnog prava uz isključivanje unutrašnjeg prava.

Domestic law would seem to be a natural first choice for settling international investment disputes: investment disputes generally originate from private or commercial contracts which most often provide for applicability of domestic law. A number of issues in dispute may result from the application of domestic law, which makes the analysis of domestic law practically indispensable. Furthermore, sources of law regulating international investment arbitration do not exclude the application of national law, and some of them, like the ICSID Convention or a number of bilateral investment treaties, even require its application under certain circumstances. Despite such legal framework, international investment tribunals rarely if ever apply rules of domestic law. The aim of this article is to highlight this phenomenon of avoiding application of domestic law within the context where its application is expected, required and even desirable. The authors have singled out various techniques applied by investment arbitrators for excluding the application of national law: alleged differences between national and international law which arguably results in the exclusion of domestic law, the rejection of doctrines of res iudicata and litispendentio, non-application of the local remedies rule, etc. The causes and reasons for avoiding application of domestic law are numerous: methods of appointment of arbitrators, composition of the international arbitration collegium, the fact that respondents are usually developing countries whose law may seem too distant for international arbitrators; tendency to opt for international law as applicable for the dispute in the absence of an explicit agreement of the parties; specific power-sharing between international and national arbitration arenas.