O protivpravnosti cesije u blokadi - prilog teoriji o postojanju zabranjenih ugovora koje ne prati sankcija ništavosti

Abstract

Cesija je jedan od uobičajnih poslova u savremenom privrednopravnom prometu. Slično se može reći za ustupanje umesto ispunjenja - posebnu vrstu cesije kada dužnik na ime dugovane činidbe ustupi poveriocu svoje potraživanje. Iz ugla platnog prometa, posredno ispunjenje novčane obaveze putem cesije je načelo dozvoljeno, sa istom pravnom snagom kao i plaćanje putem računa (neposredno ispunjenje novčane obaveze). Prema zakonu, pravna lica i preduzetnici mogu međusobne novčane obaveze izmirivati i ugovaranjem promene poverilaca, s tim što takva transakcija nije dopuštena ukoliko su njihovi računi u trenutku plaćanja blokirani radi izvršenja prinudne naplate. Prihvaćeni normativni pristup, bez izrečnog propisivanja građanskopravne sankcije za pravni posao suprotan zabrani, otvara prostor za različita tumačenja, što u srpskom pravu često ne znači ništa drugo do "ustoličenje pravne nesigurnosti".

The author tries to resolve a legal issue raised in Serbian court practice: does the norm that prohibits the settlement of a monetary obligation via assignment of claims, in situations where the assignor's account is blocked for the purpose of forced collection, represent by nature a norm: lex plus quam perfecta, or a norm: lex minus quam perfecta (Article 5 of the Law on Payments by Companies, Entrepreneurs and Natural Persons). According to the Serbian Supreme Court of Cassation, the misdemeanour liability for infringement of the prohibition of assignment cannot exclude the absolute nullity of legal transaction as a civil sanction, as specified in Article 103 of the Law on Obligations. On the contrary, the author argues that the repressive and preventive purpose of interpreted legal rule is achieved by the enhanced penalty, while the legal transaction undertaken contrary to the prohibition remains valid and in force.