Idealistički i realistički pojam prava

Abstract

Pravo predstavlja izuzetno složenu pojavu. Njega je veoma teško tačno odrediti. To naročito važi za idealističke pravne teorije koje istražuju slojeve prava iza ili iznad uočljive stvarnosti i umesto korisnosti prednost daju pravdi i drugim vrednostima. Zbog tog važnog nedostatka treba razlikovati idealistički od idealizovanog i idealnog pojma prava. Nevolja je u tome što idealistički pojam prava nije operativan, idealizovani pojam prava nije tačan, dok je idealni pojam prava ljudski nedostižan. Može se zapitati kako je pravo uopšte moguće odrediti, a posebno, kako ga je moguće idealistički odrediti? Odgovor na prvi deo pitanja je teodicijski: pravo nije moguće odrediti ni u kakvom apsolutnom ili konačnom smislu. Ali, pravo je moguće odrediti u relativnom i konvencionalnom smislu. Kada je reč o drugom delu pitanja, o idealističkom pojmu prava, odgovor na to pitanje može se pronaći dovođenjem prava u vezu sa pravnim vrednostima, a naročito sa pravdom kao vrednošću. Ali, i na to pitanje dat je veliki broj različitih odgovora, umesto jedinstvenog odgovora. Pravo se takođe određuje i definiše realistički, na konvencionalan i operativan način. Nevolja je u tome što je i realistički pojam prava veoma teško tačno odrediti. Ni on nije monolitan, već složen, iznijansiran i u celosti satkan od slojeva različitih stepena pravnosti. Uz to, konvencionalnih realističkih pojmova (i definicija) prava gotovo da je bezbroj, ali se koristi samo nekoliko njih: oni koje se smatraju operativnim zbog moguće korisnosti. Ako se prihvati da pravo treba pre da bude korisno nego pravedno, tada njegov realistički pojam može operativno da se odredi u proširenom i suženom smislu utvrđivanjem izvesnih zajedničkih pravnih svojstava. Na osnovu raspolaganja tim svojstvima, takođe, mogu da se odrede i tri glavna sloja u pojmu prava: potpuno (savršeno), nepotpuno (nesavršeno) i nedovršeno (prividno) pravo kojima se fino podešava uređivanje odnosa različitog značaja i stepena sukobljenosti. Da nije tako, Deset božjih zapovesti bilo bi sasvim dovoljno za uređivanje svih ljudskih odnosa. Kada je reč odnosu idealističkog i realističkog pojma prava, njega je moguće razmotriti u duhu učenja o metapravnom, pravnom i svetu fizičkih pojava i pravnoj zapovesti koja u pravnom svetu jedina spaja ono što jeste i ono što treba. Na tragu te dve ideje, moguće je prevazići dualizam idealističkog i realističkog pojma prava i povezati prirodno sa pozitivnim pravom. To je moguće učiniti korišćenjem jedne ili nekoliko prirodno-pravnih vrednosti kao načela ili presuđujućih merila za izbor opštih pravnih principa preko kojih se prirodno pravo uliva u pozitivno i postaje njegov deo. Pravda je najvažnije takvo načelo. Ona je u isto vreme merilo svih drugih vrednosti i merila. Pravda i iz nje izvedena pravičnost predstavljaju zgodan primer koji pokazuje kako se prirodno-pravne vrednosti, koje su izvorno idealističke, mogu operacionalizovati u pozitivnom pravu, koje je izvorno realističko. To dozvoljava da se zaključi kako i prirodno pravo može da bude korisno, barem u delu u kome se preliva u pozitivno pravo. Ni prirodno pravo nije nastalo iz dokolice, već iz preke potrebe da se održi samopostojanje pojedinaca u društvu i omogući njihovo usavršavanje. Iz dokolice su nastala idealizovana idealistička i realistička učenja o pravu. Njihova korisnost je prolazna, dok su pravda i pravičnost trajne.

Law is an extremely complex phenomenon that evades precise conceptual determination. This is particularly true for the idealistic legal theories that focus on the layers of law that go beyond the discernible reality, and instead of giving preference to usefulness of the laws they vest it to justice or some other essential value. Due to these important shortcomings, special differentiation should be made between idealistic concepts of law and the idealised or ideal concepts of the law. In a conventional and operative manner, law can also be determined realistically. Nonetheless, despite the possibility of its operationalization, a precise determination of the realistic concept of law comes as no easy task due to its complex, shaded and layered nature. If we accept that law should primarily be useful and not just, then its realistic concept can be operatively determined in an expanded and a restricted sense. This allows us to further elucidate the three main layers in the concept of the law: complete (perfect), incomplete (imperfect) and unfinished (illusionary) law. Once we bring to fore the relationship between the idealistic concept of law and the realistic concept of law, it becomes possible to consider it in the spirit of the teaching about the metalegal world, legal world and the world of physical phenomena and the command of the law which in the legal world links that what is and that what ought to be. Following those two ideas, it would be possible to surpass the dualism between the idealistic concept of law and the realistic concept of law, by providing a link between natural law and positive law. By utilizing various natural law values as policies or confines for choosing general legal principles - where the natural law would flow into the positive law, becoming its integral part - one could evade the dualism. One of the core values in that regard is certainly justice. Justice and fairness are a perfect reflection on how the values of natural law, which are in their essence idealistic, can be operationalised in positive law. It follows that the natural law can also be regarded as useful, at least in those parts in which it is possible to integrate it with positive law. After all, natural law emerged from the dire need to maintain coexistence of individuals in a society and enable their progress.