Poverioci u kompanijskom pravu i instrumenti njihove zaštite

Abstract

Rad se bavi pitanjem potrebe i sredstvima zaštite poverilaca u kompanijskom pravu, što postaje sve aktuelniji problem, pa zadovoljavajuća zaštita poverilaca izaziva žestoke polemike kako u okviru pojedinih nacionalnih prava, tako i na globalnom nivou, naročito u okviru EU, dok je u našoj pravnoj nauci ova tema nedovoljno zastupljena. Autor naročito analizira potrebu zaštite različitih kategorija poverilaca, koja se značajno razlikuje. U tom smislu najznačajnija je razlika između voljnih i nevoljnih poverilaca, ali i drugih grupa, kao što su banka, stalni poslovni partneri, poverioci iz delikta, država i drugi. Svaka od tih kategorija ukazuje na potrebu i kombinaciju različitih instrumenata u njihovoj zaštiti. Od mogućih instrumenata, s jedne strane dominiraju ugovorna individualna sredstva obezbeđenja, ali i dalje nesumnjiv značaj imaju (tradicionalna) obavezna pravila kompanijskog prava. Ona se, pre svega, sastoje u odredbama o minimumu i održavanju kapitala, iako je takav način zaštite danas jedno od najspornijih pitanja u ovoj oblasti. Osim tog instrumenta, koji za sada i dalje predstavlja osnovu kompanijskih (evropskih) nacionalnih prava, zaštita poverilaca naročito se postiže obaveznim informisanjem poverilaca. Pored ex ante zaštite, sve više se kao značajni instrumenti ex post zaštite pojavljuju pravila o odgovornosti direktora, članova i trećih lica, za šta se zalaže autor, i ukazuje na njihov značaj u indirektnoj, a izuzetno i direktnoj zaštiti poverilaca, kako kroz pravila o deliktnoj odgovornosti, tako i kroz posebno razvijena pravila kompanijskog i stečajnog prava. Pri tom potencira činjenicu da odredbe o zaštiti poverilaca treba sagledavati kao deo celokupnog pravnog sistema svake zemlje, u kome je moguća efikasna zaštita samo ukoliko postoji međusobni sklad instituta kompanijskog sa srodnim institutima stečajnog, obligacionog i procesnog prava. Najzad, autor naročito ukazuje na opasnost od izuzimanja samo jednog instituta zaštite poverilaca, bez odgovarajuće zamene, kao i neutemeljenog prihvatanja 'tuđih' instituta izvan odgovarajućeg konteksta.

This paper deals with the need and mechanisms of creditor protection in company law - an issue which is gaining in prominence, as it causes heated discussions both within national legal systems and globally, and particularly in the EU. Still, this matter is not sufficiently considered in Serbian legal literature. The author examines distinct types of protection suitable for different categories of creditors, and for that matter, differentiates between voluntary and involuntary creditors. Creditors may be protected by means of individual contractual instruments, or via mandatory statutory rules. The capital requirements and maintenance rules are traditional provisions of company law. Yet, these rules have been questioned in the recent years, quoting the reasons of effectiveness and competition. Apart from the traditional creditor protection, important part of European rules in this field are mandatory disclosure rules. Another way in which the law intervenes in this sphere is by prescribing standards and duties of directors and shareholders towards creditors, which becomes more important if company is in the vicinity of insolvency. The provisions on creditor protection serve as a functional part of a national legal system, which also includes provisions of tort law and insolvency and procedural rules. Therefore, the efficient system of creditor protection relies on at least two pillars - mandatory provisions of the law and creditors' self protection, based on their knowledge on instruments of protection and practical usage of such instruments. The author underlines the danger of reliance on a single institute of protection of creditors, without adequate alternative, as well as unquestioned implementation of legal transplants unsuitable to the existing legal system as a whole.