Pravna priroda i ostvarivanje prava i dužnosti roditelja na vaspitanje i obrazovanje deteta u Srbiji

Abstract

Porodični zakon Srbije predviđa pravo i dužnost roditelja 'da sa detetom razvijaju odnos zasnovan na ljubavi, poverenju i uzajamnom poštovanju, te da dete usmeravaju ka usvajanju i poštovanju vrednosti emocionalnog, etičkog i nacionalnog identiteta svoje porodice i društva', odnosno pravo roditelja 'da detetu obezbede obrazovanje koje je u skladu sa njihovim verskim i etičkim uverenjima'. Imajući u vidu da norma kojom je konkretizovano ovo pravo i dužnost roditelja čini sastavni deo sadržine roditeljskog prava, autor u prvom delu rada opredeljuje njenu pravnu prirodu kao imperativnu, iz čega dalje izvodi dva zaključka: prvi, da reakcija državnih organa u slučaju njenog nepoštovanja može biti reaktivna - kroz lišenje roditeljskog prava i drugi, da u skladu sa međunarodnim dokumentima, ona prevashodno treba da bude preventivna. U daljem tekstu, autor se fokusira na preventivnu ulogu naše države, odnosno njenu obavezu da stvori ambijent u kome će roditelji biti u mogućnosti da svoje dete usmere ka usvajanju i poštovanju vrednosti emocionalnog, etičkog i nacionalnog identiteta svoje porodice i društva. U tom cilju, on najpre vrši analizu našeg porodičnog zakonodavstva, poredeći ovo pravo, tj. dužnost roditelja sa institutima nasilja u porodici, braka, usvojenja i posebne poslovne sposobnosti i odgovarajućim rešenjima u uporednom pravu.

The parental right and duty to control upbringing and education of their children is mandatory in its nature. However, the role of the state bodies in implementing these rights should be limited, due to the specificities of parent-child relationship, and the prevailing free will doctrine of the contemporary Family Law. The state should act preventively, more then reactively, which would also be in line with the Convention on the Rights of the Child. Despite the fact that parents in Serbia have statutory duty to guide their children to 'the adoption of emotional, ethical and national values and identity of their own family and the society', failure of a parent to fulfill this duty is never sanctioned by depriving them of their parental rights. The author claims that the Serbian Family Code provisions on parental right (and duty) to control upbringing and education of their children are in collision with some other rules of national law, such as those relating to the prohibition of domestic violence, adoption, marriage and legal capacity (capacite juridique), which makes the enforcement of the abovementioned parental right (and duty) more difficult. The author suggests that the Serbian legislator should look up to certain comparative experiences in reconciling the conflicting interests in this field.