Intelektualna svojina u kontekstu javnih nabavki

Abstract

Polazeći od značaja koji se u razvijenim zemljama pridaje javnim nabavkama kao instrumentu inovacione politike, autor ukazuje na osetljivost pitanja sudbine prava intelektualne svojine koja nastaju kao rezultat realizacije takve nabavke. Javna nabavka nema funkciju da pokrije ceo trošak istraživanja i razvoja, nego treba da kreira početnu tražnju za inovativnim rešenjem i omogući tako dobavljaču da valorizuje svoje intelektualno dobro na tržištu. Da bi to bilo moguće, kritičan obim prava intelektualne svojine mora ostati kod dobavljača. Autor skreće pažnju na značaj postojanja konzistentne inovacione politike koja će afirmisati ovaj princip i omogućiti da javne nabavke izađu iz tesnog tradicionalnog okvira državne kupovine dobara i usluga.

Given the importance developed countries ascribe to public procurement as an instrument of innovation policy, the author points to the sensitivity of the distribution of intellectual property rights arising as a result of the realization of such procurement. Public procurement is not intended to cover the whole cost of research and development incurred by the supplier, but should only create an initial demand for the innovative solution, and enable the supplier to valorize his/her intellectual good in the market. To make this possible, a critical volume of intellectual property rights has to remain with the supplier. The author draws attention to the importance of having a consistent state innovation policy which will promote this principle and allow public procurement to escape from the rigid framework of the traditional government purchases of goods and services.