Uloga principa ex aequo et bono u ICSID arbitraži

Abstract

Ovaj rad ispituje ulogu principa ex aequo et bono u arbitraži pred Međunarodnim centrom za rešavanje investicionih sporova (ICSID Centrom). Autor najpre uočava da je broj predmeta u kojima su stranke ugovorile primenu principa ex aequo et bono izuzetno mali. Ipak, uprkos njihovoj malobrojnosti, ovi predmeti omogućavaju izvođenje određenih zaključaka u pogledu načina na koji su stranke ugovarale odlučivanje po pravičnosti i postupanja arbitražnih veća u takvim okolnostima. Posebno se razmatraju dva scenarija: primena ex aequo et bono kao merodavnog pravnog okvira za rešavanje spora i pozivanje na ex aequo et bono u pokušaju da se isposluje poništaj arbitražne odluke. Autor zaključuje da se oprez stranaka u pogledu ugovaranja odlučivanja po pravičnosti može objasniti strahom od nedovoljne predvidljivosti ishoda spora, što je nužna posledica mehanizma primene pravičnosti kao izvora prava. S druge strane, može se očekivati da će stranke nastaviti da pokazuju kreativnost u pokušaju da dokažu da pogrešna primena merodavnog prava u meritornom postupku pred arbitražnim većem zapravo predstavlja neovalšćeno odlučivanje ex aequo et bono, čime bi se otvorio put za poništaj takve arbitražne odluke zbog prekoračenja ovlašćenja arbitražnog veća.

This article examines the role of the principle of ex aequo et bono in arbitration before the International Centre for Settlement of Investment Disputes (ICSID). At the outset, the author remarks that the cases in which the application of ex aequo et bono was agreed upon by the parties are very scarce. Nevertheless, despite that scarcity, it is possible to draw some conclusions on the way in which equity was invoked by the parties and applied by the ICSID tribunals. Two scenarios are analyzed in particular: the use of ex aequo et bono as the applicable framework for dispute settlement and the reliance on ex aequo et bono in an attempt to nullify the award before an ad hoc Committee. The author concludes that the reluctance of the parties to agree on ex aequo et bono may be explained by the lack of predictability of outcomes that is inherent to this source of law. On the contrary, it might be expected that the parties will continue trying to come up with creative arguments aimed at proving the unauthorized application of ex aequo et bono by the tribunals in their attempts to annul the awards on the basis of excess of powers.