Osporljivost 'izvršnih' potraživanja u stečaju

Abstract

Rad se bavi pojavom u kojoj stečajni upravnici u postupku utvrđivanja potraživanja osporavaju poveriocima uredno prijavljena potraživanja sadržana u izvršnim ispravama, što stečajne sudije često podržavaju upućujući poverioce na parnicu. Osnovno pitanje koje se u radu postavlja jeste da li je uopšte primereno (opravdano) zakonom dati pravo stečajnom upravniku da osporava potraživanje koje je utvrđeno izvršnom ispravom. Osim toga, pitanje je da li je sadašnja domaća sudska praksa u osporavanju ovih potraživanja zakonita. U pokušaju davanja odgovora na ova pitanja pisac razmatra pravila domaćih i stranih zakona. Rad se zasniva na dva tekuća slučaja iz sudske prakse od kojih se na jedan primenjuje Zakon o stečajnom postupku, a na drugi Zakon o stečaju. Postupanje stečajnih upravnika, pa i suda, u oba slučaja je istovetno, iako to ne bi smelo, jer su pravila navedenih zakona u ovom pitanju bitno različita. Zaključak je da je krajnje sporna zakonitost domaće sudske prakse u tumačenju zakona u ovom pitanju jer se stečajnom upravniku priznaje pravo da proizvoljno osporava nesumnjive izvršne tražbine. Takvom praksom se krši zakon, oštećuju poverioci i unosi pravna nesigurnost u stečaj, čime sud izaziva bezakonje i obesmišljava svoju glavnu funkciju, a to je zaštita subjektivnih prava u koja svakako spadaju i potraživanja prijavljena u stečaju.

The paper deals with a phenomenon in which an insolvency administrator denies to creditors the claims from executive titles within the insolvency proceedings. The insolvency judges oft en support such denials directing the creditors to separate litigation in order to prove their claims. The main question in the paper is whether there is any serious justification for statutory right of insolvency administrator to deny a claim established by the executive title. Besides, the question is whether domestic judicial practice in the matter of insolvency claims contestations is in accordance with the statutes. Trying to respond to these questions, the author analyses both domestic and foreign statutes. The paper is based on two current insolvency cases, whereby the one is leaded under the Insolvency Procedure Act, while the other one is leaded under the Insolvency Act. The behavior of insolvency administrator in both cases is the same, though it should not be, because the rules of those statutes are essentially different in this matter. The conclusion is that legality of domestic judicial practice in this matter is very questionable, because it allows very arbitrary behavior to an insolvency administrator. That practice violates statutes, makes damage to creditors and introduces legal uncertainty in insolvency, which makes lawlessness.