Репозиторијум Правног факултета Универзитета у Београду
Универзитет у Београду - Правни факултет
    • English
    • Српски
    • Српски (Serbia)
  • Српски (ћирилица) 
    • Енглески
    • Српски (ћирилица)
    • Српски (латиница)
  • Пријава
Преглед записа 
  •   RALF
  • Pravni fakultet / Faculty of Law University of Belgrade
  • Radovi istraživača / Researchers’ publications
  • Преглед записа
  •   RALF
  • Pravni fakultet / Faculty of Law University of Belgrade
  • Radovi istraživača / Researchers’ publications
  • Преглед записа
JavaScript is disabled for your browser. Some features of this site may not work without it.

Razvoj kondikcije od rimskog do savremenog prava

Development of condiction from roman to modern law

Нема приказа
Аутори
Cvetković, Valentina
Чланак у часопису (Објављена верзија)
Метаподаци
Приказ свих података о документу
Апстракт
U radu se analizira viševekovni razvoj kondikcije kao jednog od najvažnijih sredstava za sprečavanje pravno neosnovanog obogaćenja. Kondikcija vodi poreklo iz rimskog prava u kome je u početku postojala samo jedna vrsta kondikcije koja se primenjivala uvek kada se tačno određena suma novca ili tačno određena stvar jednog lica nađe bez pravnog osnova u imovini drugog lica. Kreativnom delatnošću rimskih pravnika stvarane su dodatne pretpostavke za njenu primenu tako da je u Justinijanovoj kodifikaciji prisutan čitav spektar različitih vrsta kondikcija kojima su sankcionisani različiti slučajevi pravno neosnovanog obogaćenja. Ipak, rimsko pravo do kraja je ostalo u okvirima kazuističnog metoda, koji je isključivao stvaranje opšte kondikcije koja bi imala funkciju opšte tužbe iz obogaćenja. Zasluga glosatora ogleda se u tome što su izvršili sistematizaciju kondikcija i što su uvideli da ovo pravno sredstvo može imati širu primenu jer počiva na principu zabrane neosnovanog obogaćenja. Usled... toga, neki od njih su se zalagali za primenu kondikcije u pojedinim slučajevima neosnovanog obogaćenja za koje je u Justinijanovoj kodifikaciji bila predviđena zaštita ali nije imenovano pravno sredstvo kojim se ona ostvaruje. Premda su u kondikciji prepoznali tužbu iz obogaćenja, glosatori su ostali u okvirima rešenja koje je nudilo rimsko pravo, zbog čega nisu ni mogli proširiti polje primene kondikcije na slučajeve neosnovanog obogaćenja koji nisu bili regulisani u rimskim izvorima. Iako je bilo ranijih nastojanja da se stvori opšta tužba iz obogaćenja, istaknuto učenje o kondikciji kao opštoj tužbi iz obogaćenja dao je tek osnivač nemačke istorijske pravne škole Savinji. On se zalagao za jedinstvenu kondikciju koja bi bila vrsta opšte tužbe jer bi se primenjivala uvek kada dođe do obogaćenja dužnika na račun imovine poverioca bez osnova ili kada je prvobitni osnov otpao. Imajući u vidu značajnu praktičnu primenu tužbe de in rem verso u opštem pravu (ius commune), pandektna nauka stvorila je poseban institut pravno neosnovanog obogaćenja koji predstavlja sublimaciju učenja o kondikcijama i verzionoj tužbi. Važeće srpsko pravo takođe predviđa poseban institut pravno neosnovanog obogaćenja u kome su pored opšte tužbe iz obogaćenja regulisane i neke posebne kondikcije kao i tužba de in rem verso.

The article is dealing with centuries' long development of condiction as one of the most efficient legal remedies for unjust enrichment. Condiction is derived, like many other institutes, from Roman law. At the beginning, Roman law had only one type of condiction which was applied when a certain amount of money or an individualized item was transferred from the possession of one to the possession of another, without a valid legal title. Due to a creative activity of roman jurists, its field of application was widened. Codex Iustiniana, therefore, has a wide spectrum of different types of condictions applied to various cases of unjust enrichment. Roman law, however, did not overcome casuistic approach which prevented formulating a general condiction which would have the function of general enrichment action. The merit of glossators is that they had sistematized condictions and noticed the underlying principle of condiction i.e. the prohibition of unjust enrichment. Hence, they suggested... that condiction should apply in cases of unjust enrichment which were present in the sources but without assigned legal remedy. Even though glossators recognized enrichment action in condiction, their approach did not depart from that of Roman law. Consequently, they could not extend the application of condiction to the cases of unjust enrichment not known to Roman law sources. The first distinguished thought on condiction as general enrichment action was that of Savigny, the founder of the German Historical School. Savigny pleaded for one type of condiction which would be applied in every case of unjust enrichment i. e. when debtor is enriched to the detriment of creditor without a legal basis or on the legal basis which subsequently ceased to exist. Bearing in mind the application of actio de in rem verso in ius commune, pandectists created a separate institute of unjust enrichment which represented a sublimation of different thoughts on condiction and actio de in rem verso. Valid Serbian law also prescribes separate institute of unjust enrichment which, besides general enrichment action, deals with some particular types of condiction and actio de in rem verso.

Кључне речи:
pravno neosnovano obogaćenje / opšta tužba iz obogaćenja / kondikcija / unjust enrichment / general enrichment action / condiction
Извор:
Strani pravni život, 2013, 1, 198-215
Издавач:
  • Institut za uporedno pravo, Beograd

ISSN: 0039-2138

[ Google Scholar ]
URI
https://ralf.ius.bg.ac.rs/handle/123456789/732
Колекције
  • Radovi istraživača / Researchers’ publications
Институција/група
Pravni fakultet / Faculty of Law University of Belgrade
TY  - JOUR
AU  - Cvetković, Valentina
PY  - 2013
UR  - https://ralf.ius.bg.ac.rs/handle/123456789/732
AB  - U radu se analizira viševekovni razvoj kondikcije kao jednog od najvažnijih sredstava za sprečavanje pravno neosnovanog obogaćenja. Kondikcija vodi poreklo iz rimskog prava u kome je u početku postojala samo jedna vrsta kondikcije koja se primenjivala uvek kada se tačno određena suma novca ili tačno određena stvar jednog lica nađe bez pravnog osnova u imovini drugog lica. Kreativnom delatnošću rimskih pravnika stvarane su dodatne pretpostavke za njenu primenu tako da je u Justinijanovoj kodifikaciji prisutan čitav spektar različitih vrsta kondikcija kojima su sankcionisani različiti slučajevi pravno neosnovanog obogaćenja. Ipak, rimsko pravo do kraja je ostalo u okvirima kazuističnog metoda, koji je isključivao stvaranje opšte kondikcije koja bi imala funkciju opšte tužbe iz obogaćenja. Zasluga glosatora ogleda se u tome što su izvršili sistematizaciju kondikcija i što su uvideli da ovo pravno sredstvo može imati širu primenu jer počiva na principu zabrane neosnovanog obogaćenja. Usled toga, neki od njih su se zalagali za primenu kondikcije u pojedinim slučajevima neosnovanog obogaćenja za koje je u Justinijanovoj kodifikaciji bila predviđena zaštita ali nije imenovano pravno sredstvo kojim se ona ostvaruje. Premda su u kondikciji prepoznali tužbu iz obogaćenja, glosatori su ostali u okvirima rešenja koje je nudilo rimsko pravo, zbog čega nisu ni mogli proširiti polje primene kondikcije na slučajeve neosnovanog obogaćenja koji nisu bili regulisani u rimskim izvorima. Iako je bilo ranijih nastojanja da se stvori opšta tužba iz obogaćenja, istaknuto učenje o kondikciji kao opštoj tužbi iz obogaćenja dao je tek osnivač nemačke istorijske pravne škole Savinji. On se zalagao za jedinstvenu kondikciju koja bi bila vrsta opšte tužbe jer bi se primenjivala uvek kada dođe do obogaćenja dužnika na račun imovine poverioca bez osnova ili kada je prvobitni osnov otpao. Imajući u vidu značajnu praktičnu primenu tužbe de in rem verso u opštem pravu (ius commune), pandektna nauka stvorila je poseban institut pravno neosnovanog obogaćenja koji predstavlja sublimaciju učenja o kondikcijama i verzionoj tužbi. Važeće srpsko pravo takođe predviđa poseban institut pravno neosnovanog obogaćenja u kome su pored opšte tužbe iz obogaćenja regulisane i neke posebne kondikcije kao i tužba de in rem verso.
AB  - The article is dealing with centuries' long development of condiction as one of the most efficient legal remedies for unjust enrichment. Condiction is derived, like many other institutes, from Roman law. At the beginning, Roman law had only one type of condiction which was applied when a certain amount of money or an individualized item was transferred from the possession of one to the possession of another, without a valid legal title. Due to a creative activity of roman jurists, its field of application was widened. Codex Iustiniana, therefore, has a wide spectrum of different types of condictions applied to various cases of unjust enrichment. Roman law, however, did not overcome casuistic approach which prevented formulating a general condiction which would have the function of general enrichment action. The merit of glossators is that they had sistematized condictions and noticed the underlying principle of condiction i.e. the prohibition of unjust enrichment. Hence, they suggested that condiction should apply in cases of unjust enrichment which were present in the sources but without assigned legal remedy. Even though glossators recognized enrichment action in condiction, their approach did not depart from that of Roman law. Consequently, they could not extend the application of condiction to the cases of unjust enrichment not known to Roman law sources. The first distinguished thought on condiction as general enrichment action was that of Savigny, the founder of the German Historical School. Savigny pleaded for one type of condiction which would be applied in every case of unjust enrichment i. e. when debtor is enriched to the detriment of creditor without a legal basis or on the legal basis which subsequently ceased to exist. Bearing in mind the application of actio de in rem verso in ius commune, pandectists created a separate institute of unjust enrichment which represented a sublimation of different thoughts on condiction and actio de in rem verso. Valid Serbian law also prescribes separate institute of unjust enrichment which, besides general enrichment action, deals with some particular types of condiction and actio de in rem verso.
PB  - Institut za uporedno pravo, Beograd
T2  - Strani pravni život
T1  - Razvoj kondikcije od rimskog do savremenog prava
T1  - Development of condiction from roman to modern law
EP  - 215
IS  - 1
SP  - 198
UR  - conv_1152
ER  - 
@article{
author = "Cvetković, Valentina",
year = "2013",
abstract = "U radu se analizira viševekovni razvoj kondikcije kao jednog od najvažnijih sredstava za sprečavanje pravno neosnovanog obogaćenja. Kondikcija vodi poreklo iz rimskog prava u kome je u početku postojala samo jedna vrsta kondikcije koja se primenjivala uvek kada se tačno određena suma novca ili tačno određena stvar jednog lica nađe bez pravnog osnova u imovini drugog lica. Kreativnom delatnošću rimskih pravnika stvarane su dodatne pretpostavke za njenu primenu tako da je u Justinijanovoj kodifikaciji prisutan čitav spektar različitih vrsta kondikcija kojima su sankcionisani različiti slučajevi pravno neosnovanog obogaćenja. Ipak, rimsko pravo do kraja je ostalo u okvirima kazuističnog metoda, koji je isključivao stvaranje opšte kondikcije koja bi imala funkciju opšte tužbe iz obogaćenja. Zasluga glosatora ogleda se u tome što su izvršili sistematizaciju kondikcija i što su uvideli da ovo pravno sredstvo može imati širu primenu jer počiva na principu zabrane neosnovanog obogaćenja. Usled toga, neki od njih su se zalagali za primenu kondikcije u pojedinim slučajevima neosnovanog obogaćenja za koje je u Justinijanovoj kodifikaciji bila predviđena zaštita ali nije imenovano pravno sredstvo kojim se ona ostvaruje. Premda su u kondikciji prepoznali tužbu iz obogaćenja, glosatori su ostali u okvirima rešenja koje je nudilo rimsko pravo, zbog čega nisu ni mogli proširiti polje primene kondikcije na slučajeve neosnovanog obogaćenja koji nisu bili regulisani u rimskim izvorima. Iako je bilo ranijih nastojanja da se stvori opšta tužba iz obogaćenja, istaknuto učenje o kondikciji kao opštoj tužbi iz obogaćenja dao je tek osnivač nemačke istorijske pravne škole Savinji. On se zalagao za jedinstvenu kondikciju koja bi bila vrsta opšte tužbe jer bi se primenjivala uvek kada dođe do obogaćenja dužnika na račun imovine poverioca bez osnova ili kada je prvobitni osnov otpao. Imajući u vidu značajnu praktičnu primenu tužbe de in rem verso u opštem pravu (ius commune), pandektna nauka stvorila je poseban institut pravno neosnovanog obogaćenja koji predstavlja sublimaciju učenja o kondikcijama i verzionoj tužbi. Važeće srpsko pravo takođe predviđa poseban institut pravno neosnovanog obogaćenja u kome su pored opšte tužbe iz obogaćenja regulisane i neke posebne kondikcije kao i tužba de in rem verso., The article is dealing with centuries' long development of condiction as one of the most efficient legal remedies for unjust enrichment. Condiction is derived, like many other institutes, from Roman law. At the beginning, Roman law had only one type of condiction which was applied when a certain amount of money or an individualized item was transferred from the possession of one to the possession of another, without a valid legal title. Due to a creative activity of roman jurists, its field of application was widened. Codex Iustiniana, therefore, has a wide spectrum of different types of condictions applied to various cases of unjust enrichment. Roman law, however, did not overcome casuistic approach which prevented formulating a general condiction which would have the function of general enrichment action. The merit of glossators is that they had sistematized condictions and noticed the underlying principle of condiction i.e. the prohibition of unjust enrichment. Hence, they suggested that condiction should apply in cases of unjust enrichment which were present in the sources but without assigned legal remedy. Even though glossators recognized enrichment action in condiction, their approach did not depart from that of Roman law. Consequently, they could not extend the application of condiction to the cases of unjust enrichment not known to Roman law sources. The first distinguished thought on condiction as general enrichment action was that of Savigny, the founder of the German Historical School. Savigny pleaded for one type of condiction which would be applied in every case of unjust enrichment i. e. when debtor is enriched to the detriment of creditor without a legal basis or on the legal basis which subsequently ceased to exist. Bearing in mind the application of actio de in rem verso in ius commune, pandectists created a separate institute of unjust enrichment which represented a sublimation of different thoughts on condiction and actio de in rem verso. Valid Serbian law also prescribes separate institute of unjust enrichment which, besides general enrichment action, deals with some particular types of condiction and actio de in rem verso.",
publisher = "Institut za uporedno pravo, Beograd",
journal = "Strani pravni život",
title = "Razvoj kondikcije od rimskog do savremenog prava, Development of condiction from roman to modern law",
pages = "215-198",
number = "1",
url = "conv_1152"
}
Cvetković, V.. (2013). Razvoj kondikcije od rimskog do savremenog prava. in Strani pravni život
Institut za uporedno pravo, Beograd.(1), 198-215.
conv_1152
Cvetković V. Razvoj kondikcije od rimskog do savremenog prava. in Strani pravni život. 2013;(1):198-215.
conv_1152 .
Cvetković, Valentina, "Razvoj kondikcije od rimskog do savremenog prava" in Strani pravni život, no. 1 (2013):198-215,
conv_1152 .

DSpace software copyright © 2002-2015  DuraSpace
О репозиторијуму RALF | Пошаљите запажања

EU_logoOpenAIRERCUB
 

 

Комплетан репозиторијумГрупеАуториНасловиТемеОва институцијаАуториНасловиТеме

Статистика

Преглед статистика

DSpace software copyright © 2002-2015  DuraSpace
О репозиторијуму RALF | Пошаљите запажања

EU_logoOpenAIRERCUB